Crne rupe u prašumi jednog uma

jedi sladoled.

09.06.2017.

Treba mi jedan adio

Umire mi se. Najjednostavnije receno. Ne mogu ja vise sve ovo nositi na sebi i da mi konstantno nabacuju jos i jos. Hajde sto sam psihicki imala par dobrih krahova uz konstantnu depresiju i anksioznost, sto vise ni tjelesno ne mogu obuzdati reakcije. Pola godine se perem se mantanjem i svakodnevnim glavoboljama i s cime sve sve, a niko se ne bi sjetio da nesto uradi za mene, makar pitao kako sam i treba li mi sta. Treba. Hvala na paznji.

31.05.2017.

Wanna be my new bff?

Malo je tuzno sto imate kao najbolju prijateljicu koju vidite skoro pa svakodnevno, a sjecate se vise kada ste se zadnji put pisale od smijeha ili onako bas raspricale. Tuzno je sto kada ides na put nemas kome ostaviti papigu na cuvanje, iako ta ista prijateljica isto ima papigu i mogla bi doci obici je na makar pet minuta, ali naravno da se ne bi sjetila ponuditi takvu uslugu. Tuzno je sto dodje s puta i od toga kako si joj nedostajala nije ni stigla pitati kako si i sta ima kod tebe jer je bila zauzeta dopisivajuci se likom dok hoda cestom. Ima li neko recept za refresh zivota?

13.05.2017.

Život ispod kože

Dosta mi je više ''sramoćenja''.
Da se borim za nešto kao da mi je to jedino uvjerenje, temelj mog postojanja, protiv svih i glavom kroz zid samo radi toga nečeg da bi se to brže raspalo nego što je postojalo kako treba.
Dosta mi je više da idem i preko sebe radi stvari koje bi samo druge usrećile, a ne mene.
Dosta mi je da idem i preko nekih svorih uvjerenja manje više da budem s nekom osobom, a da na kraju dobijem odgovor da ona ne bi bila sa mnom radi neke gluposti.
Dosta mi je biti sljepac ka budućnosti gdje mi jedino preostaju realne pretpostavke i nada iz citata ''ako je suđeno biti će''. Želim znati, dosta mi je više svega ovoga.
Dosta mi je poraza, želim da znam i da odmah odustanem da ne lomim živce i srce na nešto što neće moći biti. Ionako sam već sva slomljena.
Dosta mi je da mi neko govori kako da živim i misli da će sve uspjeti po toj magičnoj formuli savjeta, kao da ja to već prije nisam pokušala. Nisam ja pesimista jer sam takva po prirodi, pesimista sam jer mi to život jedino i pokazao.
De me samo saslušaj reci da ćeš biti tu kad god i budi. Jel to toliko teško? Izgleda da jeste.

06.05.2017.

Mrtvi ljudi i njihove priče

Jedna od loših stvari kod toga što svi idu za svojim životima, putevima, granicama, njemačkom i austrijom, fakultetima, ambicijama, ženama/muževima, nazovite odlaske kako god hoćete, jeste što ostaneš sam bez dobrih ljudi koje si poznavao.

Jeste vi i dalje dobri, manje više kako s kim, ali postoji ta velika rupa koja je popunjavala vašu svakodnevnicu i svijetlo na kraju tunela da ipak imate s kim izaći i popričati.
Može se pričati sa svakim, ali ne možeš vjerovati svakom niti iskreno pričati i na kraju otići kući ispunjen.

Ne volim kada mi neko prosipa priče kako mu falim i onda odemo na kafu da bi 50% vremena bio na instagramu i fb-u, 40% vremena pričao o svojoj fatamorgani kako je u sretnoj vezi, a realno lik je klasična seljačina, ali ne daj Bože da ja šta krenem govoriti protiv njega, prekida me se u pola riječi, a onih 10% se provede u tišini i pušenju smrdljivih cigara.

I kako da ja tebe zovem najboljom prijateljicom kada me većinu vremena i ne slušaš, ne razumiješ, kažeš ''neću ja to nikom reći'' i onda pričaš o tome s nekim random osobama koje uopće ne trebaju znati, govoriš ''hoćemo, ići ćemo'' i onda nikad ne odemo jer si sjebana što ti nije odgovorio na ''jutro pile moje'' itd. itd. itd.

Tu sam, volim te kao prijatelja, znamo se dugo, ali šta ja mogu nego odvojiti se kada taj odnos više nema smisla? Previše sebičnosti i lažnosti. Zavaravaš samog sebe da je nešto što nije, ne daš da ti neko iskreno kaže šta misli o tome, ne slušaš tuđe probleme već si samo u svojima, stavljaš sebe u prvi plan, s vremena na vrijeme pomogneš s nekom jednostavnom stvari za tebe i misliš da si ispunio kvalitete dobrog prijatelja. I tako je većinu vremena u zadnje vrijeme.

I onda se ja osjećam glupo što ovako ''javno'' tračam, spadam na tuđi nivo, ali me nerviraju takve stvari, takvi odnosi. Pa nemamo više 15-16 godina da se bavimo glupim dramama ''što se ne javiš'', a ti se sama ne sjetiš javiti, prošlo je vrijeme kada se bavilo propalim vezama i tim ''promijeniti će se'' sranjima, prošlo je vrijeme za mnoge stvari.

Došlo je vrijeme da se ide.

29.04.2017.

Hajmo se probuditi

Nije li smiješno... Živi ti se više nego ikad prije, radio bi toliko stvari i izlazio svaki dan, punio sebi raspored stvarima koje ti želiš (a koje su ipak u skladu sa mogućnostima, ne možemo svi otići dresirati pse na Aljasci), družio bi se s ljudima i šetao po planinama, a šta god uradiš opet nije dovoljno.

Opet si nesretan, ma koliko pokušavao biti sretan. Ili si onako zadovoljan, ali više ništa nema da ti digne raspoloženje ili da se nasmiješ od srca do piša u gaće.

Je li to ona stvarna depresija o kojoj si toliko pričao, a opet nisi ništa puno poduzimao i sada kada želiš, ne ide?
Je li to do onih suštinskih stvari koje se još uvijek nisu promijenile, a trebale su, da ti ni sitnice više ne mogu pomoći da preživiš dan.
Ili je to do tebe, možda si stvari suštinski hejter i ogorčenjak jer si imao probleme u djetinjstvu, a nisi dovoljno odrastao da ih prihvatiš i kreneš dalje jer i dalje kriviš roditelje, a ne preuzimaš odgovornost?

23.04.2017.

Beskonačni post

Više od pola naše egzistencije je postojalo prije nego što smo se sami rodili.
Pripadamo našim roditeljima, roditeljima naših roditelja, imamo genetske veze jedni s drugima, ograničeni smo na mjesto gdje smo rođeni, ograđeni jednom kulturom, nacijom, vjerom, dalekom prošlošću naših predaka jednako kao i nedavnom, djelima i nedjelima prije nas samih, određen nam je status, ekonomska i politička građevina oko nas, rodiš se i dobiješ ime. I tako krene bez tebe.

Naivno je kako odrastajući mislimo da ćemo imati više slobode srazmjerno broju godina. Zapravo dobijaš još više ograničenja, očekivanja, iznenadnih stvari koje ne možeš promijeniti i poslova koje moraš obaviti. I nikad nisi slobodan, niti ćeš biti. Preživiš svašta.

Prve gripe, strahove, padove i razbijena koljena, bolesnu majku koja je očekivano, a opet jako bolno otišla, prvu smrt tvog najboljeg prijatelja Rexa, upis u školu i sve zadaće i probleme sa razredom i nastavnicima, čudnu razdaljinu između tebe i prijatelja s kojim si provodio svaki dan zajedno igrajući se u pijesku, prve ljubavi, raskide, svađe s prijateljima, pitanja, nepravde, zabrane, kazne, ležanje u bolnici pitajući se da li ćeš preživjeti do jutra, brda koja se ruše preko tebe i cijepaju ti srce i dušu, emocionalne uragane i fizička raspadanja...

A opet nas je tako lako sastaviti, popraviti nas kao da se ništa nije desilo. Svaki naš jang ima svog jinga. Svaki otrov ima svoj lijek. I jedino je u tome ljepota i smisao.


<< 06/2017 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
1992

Powered by Blogger.ba